OSVRTI I ANALIZE

globus geopolitika
globus geopolitika




Jure Vujić: Suverenitet je odavno nestao, o svemu odlučuju veliki igrači

 

Objavljeno 5. studenog, 2016.

Magazin Glas Slavonije

O odnosu politike i moći, čemu svednevice svjedočimo, razgovarali smo s mr. sc. Jurom Vujićem, pročelnikom Odjela za politologiju Matice hrvatske i voditeljem Instituta za geopolitiku i strateška istraživanja iz Zagreba.

Mr. Vujić je, između ostaloga, autor knjiga “Geopolitika multipolarnog svijeta - Razumijeti svijet iz XX. stoljeća” (2015.), i “Radikalna misao - Fenomenologija političkog radikalizma (2016.). U razgovoru autor iznosi vlastito mišljenje i ne istupa uime ni jedne institucije.

 

 

POREMEĆENI ODNOSI

Kakva je značajka današnjih globalnih i integriranih sustava moći i politike?

- Zapravo, danas odnos između politike i realne moći nužno otvara pitanje krize legitimacije i poimanja same politike koja se namjesto uvjerenja i zauzetosti za opću dobrobit i javnu stvar postupno transformirala u unosnu profesiju za privatne ili interesno-klijentelističke probitke. Max Weber je u tekstu “Politika kao poziv“ na to ukazao kroz dihotomiju: politika kao poziv, uvjerenje ili politika kao profesija? S etičkog pristupa, takvom političkom pozivu (u smislu odlučivanja o sudbinu naroda), dorasli su ljudi posebnog kova, zapravo vrlo malo onih koji su kadri pomiriti dva suprotna načela - svoja uvjerenja i odgovornost za posljedice svoga djelovanja.

Jedna od značajki današnjeg globalnog i integriranog sustava vladavine jest proizvodnja poslušnih, lojalnih, često bezličnih političkih tehnokrata i specijalista, dok su karizmatične političke osobnosti posebnog kova kao nositelji suverene vizije često doživljeni kao zapreka u provođenju vladajuće gospodarske i političke agende. Takva postupna tehnokratizacija političke moći generirala je rastuću udaljenost i odstranjenje političke elite od naroda, od baze prema vrhu, što na jedan način i objašnjava rastuću popularnost populističkih snaga. Naravno, unutar današnje globalne konfiguracije ograničenog državnog suvereniteta, uvijek postoji mogućnost drugih alternativa i smjerova “protiv dominantne struje”, ali takva disidentska, često suverenistička stajališta, svakako zahtijevaju određenu snagu državotvorne elite kao i zajedničku političku volju i hrabrost.

U odnosu na Hrvatsku, kako se takvo stanje reflektira na naše prilike i neprilike?

- Kada sagledavamo trenutačnu situaciju hrvatske političke scene u kontekstu nove vlade i preraspodjele ministarstava između različitih partnera vladajuće koalicije, uvijek treba imati na umu postojeće nadnacionalno, globalno, međunarodno i regionalno isprepletene financijske, gospodarske i političke centre moći koje tvore suvremenu integriranu strukturu unutar koje se nalaze nacije i države, posebice u kontekstu artikuliranja političke moći država (ili bolje rečeno ono što ostaje od državnog suvereniteta) i nadnacionalnih centra moći. Naime, kada razmišljamo o odnosu politike i moći u kontekstu izborne igre i parlamentarne demokracije, često razmišljamo po kategorijama političke moći iz 19., pa i 20. stoljeća. Politička opcija i stranka koja osvoji vlast putem izbora, ima u realnosti malo manevarskog prostora za ispunjenje obećanih promjena zacrtanih u izbornim programima, pa zato i često razočaraju biračko tijelo. To ne znači da su stupajući na vlast i preuzimajući ključne izvršne i zakonodavne funkcije potpuno nemoćni, ali njihova sloboda djelovanja nužno se sužava pod utjecajem raznih unutarnjih i vanjskih čimbenika. Politička moć odavno je napustila svoje tradicionalne instance pa treba uvijek postavljati pitanje tko realno odlučuje i tko zaista donosi suverene odluke iza saborske predstave? Carl Schmitt u tom smjeru je eksplicitan: “Suveren je onaj koji odlučuje u izvanrednom slučaju i situaciji”. Danas je politička moć države u velikoj mjeri ograničena i potčinjena drugim centrima moći. Oni koji zaista imaju realnu moć često pripadaju izvandržavnim ili ekstrateritorijalnim središtima i krugovima unutar kojih su često članovi imenovani, kooptirani, bez ikakvog izbornog demokratskog legitimiteta. I upravo zbog toga što takva središta moći bez demokratskog legitimiteta u stvarnosti odlučuju objašnjava i samu krizu demokracije i načela demokratske zastupljenosti, koju bi se moglo nazvati “supletivnom demokracijom”, jer u suštini na mjesto narodnog suvereniteta nameće volju takozvanih predstavnika. S druge strane, manevarski prostor neovisnog političkog odlučivanja značajno je ograničen zbog potčinjavanja političke moći gospodarskoj i financijskoj moći, što se odražava i kroz samo izopačenje poimanja političkog kao djelovanja za opću stvar i opće dobro.

 

 

NEVIDLJIVA RUKA

Ideologija i ekonomija, kakve su tu sprege, odnosi i posljedice za društvo, napose globalizirani svijet?

- Sve su današnje vlade, pogotovo u Europi, bile one liberalno lijeve ili liberalno desne (pa i konzervativne), prigrlile liberalnu tržišnu ideologiju prema kojoj se društvene sveze i odnosi isključivo reduciraju na pravni ugovor i na trgovinsku razmjenu. Ideologija koja je zagovarala potčinjavanje političke sfere ekonomiji to je radila zato što politička suverenost onemogućuje “spontano reguliranje” tržišta i društva (tržišna “nevidljiva ruka”). U dugoj europskoj tradiciji političke ekonomije uvijek se pazilo da gospodarski čimbenik bude “uvršten, integriran” (Karl Polanyi koristi izraz - embedded), u društvo i to pod autoritetom politike kao čuvara javne stvari i interesa. Danas je situacija obrnuta, a politika zaduživanja i ovisnosti od međunarodnih financijskih centra moći mimo je volje naroda, te je iste narode podvrgnula neoliberalnom diktatu financijskih tržišta, dok je promicanje ljudskih prava, kozmopolitizma, koje su funkcije širenja globalističke tržišne uniformističke vizije svijeta, također služilo u kulturi i medijima procesu desuverenizacije. Prema mom mišljenju politička moć koja nije suverena na jedan način gubi svoj politički karakter. Svatko zna da su velika i značajna područja državnog suvereniteta nestala unatrag nekoliko desteljeća, dok se veliki dio političke, vojne i gospodarske moći i suvereniteta transferirao u nadnacionalne instance i razine koje su djelomice, ili u cijelosti, prožete tržišnom globalnom ideologijom.

Znači li to da se gubi suverenitet, ili se već izgubio?

- Kada sagledavamo novu globalnu političku i gospodarsku konfiguraciju 21. stoljeća, onda je razvidno kako su ljudske zajednice, države-nacije, sve manje neovisne i autonomne te da su potčinjenje silama koje često odlučuju o njihovim povijesnim dubinama. Naime, osim klasičnog normativnog sustava moći (države-nacije, religije, sustavi vrijednosti, ideologije), sve više jača uloga i mjesto produktivnog sustava neoliberalnog kapitalizma, tržišta i tehnoznanosti, koje za razliku od normativnog sustava nisu klasične moći, nego polovi utjecaja. Naravno, sve su navedene moći i strukture u neprestanoj interakciji i predstavljaju vrlo evolutivni i nestabilni sustav koji varira od ravnoteže preko poremećaja do raznih kriza. Ono što je glavno obilježje današnjeg globalnog kapitalizma jest njegova sposobnost neprestane adaptacije na tehnoznanstvene i kulturološke promjene, preko onog što Schumpeter naziva “kreativnom destrukcijom”, koja je postala sustav vladavine putem eksperimentalnog geokonstruktivizma i unutarnjeg rastvaranja “neposlušnih” i “remetiteljskih država” primjenom socijalnog inženjeringa. Normativni sustav (utjecaj putem tradicionalnih religija i ideologija), danas je u potpunosti destabiliziran pod utjecajem tehnoznanstvenog tržišnog i potrošačkog sustava.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ

 

 

NOVI POREDAK

Vladavina “duboke države”

U kakvoj je svezi politička moć i utjecaj “duboke države” (deep state), o čemu također pišete?

- Tijekom dugog niza godina, razne su lijeve i desne ideologije nastojale izgraditi konspiracionistički i eksplikativni model povijesti “tajne svjetske vlade” koja je iznad naroda i državnih vlada, a koja zakulisno jednosmjerno manipulira i planski upravlja svijetom. U tom pogledu teza o “novom svjetskom poretku”, koja iako sadržava određene istinite spoznajne elemente, još uvijek nije dovoljno nijansirana i sofisticirana za razumijevanje složenog i višeslojnog fenomena geopolitike. Međutim, postoji jedna konstanta u povijesti i fenomenologiji globalne moći, a to je duboka isprepletenost i umreženost na globalnoj razini između financijskih središta moći i političkih vlada koje zagovaraju globalističku i neoliberalnu agendu, što se odražava kroz termin “duboka država”, o kojoj govori politolog dr. Peter Dale Scott. Naime, kao ilustracija tog fenomena može poslužiti Mike Lofgren, republikanac u američkom kongresu koji koncept “duboke države” primjenjuje kako bi prikazao poveznicu između Wall Streeta i nacionalne sigurnosti, unutar specifičnog, često zakulisnog odnosa između demokratski izabranih (i neizabranih) političkih vođa koji se ujedinjuju i konzultiranju kako bi održali i konsolidirali svoju moć i odžavali stečene interese. Riječ je o složenoj mreži u kojoj zasjedaju rotacijski predstavnici vojno-industrijskog kompleksa, Wall Streeta i Silicon Valleya, koji konsolidiraju i promiču interese (ugovore) glavnih aktera na području obrane, banaka i financija. Naravno, kako bi uspješno funkcionirala, ta “duboka država” nastoji putem svojih savezničkih “antena” promicati nužni “softpower” paradigme tržišno-liberalne demokracije, a na financijskom i monetarnom planu zagovarati i nametati pravila “Washingtonskog konsenzusa” koji uključuje deregulaciju, liberalizaciju, eksternalizaciju, dezindustrijalizaciju i financijalizaciju, fiskalnu disciplinu, privatizaciju, preusmjeravanje javnih rashoda, poreznu reformu, liberalizaciju kamatnih stopa, konkurentski tečaj, liberalizaciju trgovine. Naravno, sve inducirane financijske krize, krizna žarišta i ratovi, često su uzročno, ali i posljedično povezani s djelovanjem takvog hibridnog i oligarhijskog modela “duboke države”.

 

STANJE U HRVATSKOJ

Divlja privatizacija nacionalnog gospodarstva

Može li se i kod nas govoriti o tzv. “dubokoj državi”?

- Nakon pada Berlinskog zida i završetka Hladnog rata, pod egidom tranzicije sve su postkomunističke zemlje, uključujući i Hrvatsku, prigrlile gospodarski i monetaristički model “Washingtonskog konsenzusa”, a MMF i ekonomisti Svjetske banke pokrenuli su “stečajni program” u kojem je pometeno 1100 državnih tvrtki, a 614.000 radnika iz realnog sektora otpušteno je. Dakle, liberalni tranzicijski model u svim je postkomunističkim zemljama pod krinkom liberalizacije i privatizacije, kao i pod monetarističkim pritiskom, omogućio akumulaciju rentnog kapitala u rukama transnacionalnih korporacijskih i bankarskih trgovačkih središta. Lokalne oligarhije, koje su se usput obogatile, bile su tek modus operandi tog tranzicijskog mehanizma. Tranzicijski programi i reforme zapravo su omogućili bivšoj komunističkoj menadžerskoj oligarhiji recikliranje u nove demokratske strukture i sudjelovanje zajedno s novom postkomunističkom liberalnom desnicom u divljoj privatizaciji nacionalnog gospodarstva. Zbog toga, kada se govori o raspodjeli političke moći u Hrvatskoj, onda uvijek treba imati na umu, posebice u odsutnosti zakona o lustraciji, da oni gospodarski, financijski, politički akteri, koji su bili aktivni u doba tranzicijske “pretvorbe”, danas čine isprepletenu klijentelističku mrežu pozadinske “duboke države” i u Hrvatskoj.

 

SASTANCI U DAVOSU

Odlučuje globalističko trojstvo: MMF, Svjetska banka i WTO

Ukazujete i na ulogu “četvrte” i “pete moći”, o čemu se radi?

- Često se spominje odlučujuća ulogu i utjecaj medija na oblikovanje javnog mnijenja i političkih stajališta, pa se u tom smjeru govori i o sprezi između politike i medija, o vladavini “četvrte moći” (medija, medijakracije), uz tri klasične moći - zakonodavne, izvršne i pravosudne. Međutim, unatrag posljednjih 20 godina pod utjecajem neoliberalne globalizacije, takva “četvrta moć” gubi na značenju kao korektiv ili uravnotežavajuća kontramoć. Naime, s obzirom na to da je kapitalizam postupno mutirao iz prvotnog industrijskog u suvremeni financijski špekulativni oblik, nastao je fenomen razmnožavanja više središta i mnoštva moći (fenomen poliarhije Roberta Dahla), kao i brisanje granica između gospodarskih i političkih sfera, između privatnog i javnog interesa, između društva i pojedinca, između kolektivnog i intimnoga, između egoizma i solidarnosti. Pravu moć danas ima mreža globalnih gospodarskih korporacija i poduzeća čija financijska težina ima daleko veći značaj od vlada i država, a redovno se sastaju svake godine u Davosu, u okviru Svjetskog gospodarskog foruma, i utječu na formiranje političkih i gospodarskih stajališta u skladu s globalističkim trojstvom - MMF, Svjetska banka i WTO. Dakle, treba uzeti u obzir da sve vlade, kao i politička moć država koje su članice određenih nadnacionalnih gospodarskih i političkih, vojnih saveza, uvijek moraju voditi računa o geoekonomskoj integriranoj dimenziji gospodarske, financijske političke moći. Stoga nije čudno da se veliki svjetski mediji (TV, pisani mediji, internet), regrupiraju unutar globalnih medijskih divova kakvi su News Corps, Viacom, AOL Time Warner, General Electric, Microsoft, Bertelsmann, United Global Com, Disney, Telefónica, RTL Group, France Télécom... Rastućoj međuovisnosti, kao i isprepletenosti između različitih središta političkog, gospodarskog, financijskog i medijskog odlučivanja, treba pridodati i važnu ulogu “pete moći” - upravljanje novcem, kao moći monetarne emisije koja je još uvijek, paradoksalno, u rukama privatnih bankarskih grupa poput FED-a (Američka federalna banka), VCE-a (Europska središnja banka), Banke Japana (BOJ) i Engleske banke. Prema istraživanju i znanstvenoj studji Federalne politehničke škole Züricha, jezgra od 147 multinacionalnih korporacija kontrolira 40 % cjelokupnog profita (prometa) od svih poduzeća na globalnoj razini, a istraživač James B. Glattfelder zaključuje da to znači da 0,7 % svjetskih tvrtki kontrolira 80 % svjetskog bogatstva. Na čelu tih golemih korporacija ponajprije su iz moćnici iz financijskog sektora - britanska banka Barclays, američki investicijski fond Capital Companies i francuska kompanija Axa.

 

Glavno obilježje današnjeg globalnog kapitalizma jest njegova sposobnost neprestane adaptacije na tehnoznanstvene i kulturološke promjene...

Svatko zna da su velika i značajna područja državnog suvereniteta nestala unatrag nekoliko desteljeća...