Zbirka Antun Motika

Antun Motika

(Pula, 30.12.1902. - Zagreb, 13.02.1992.)

Majka Anka (Ana), rođena Blažević, potjeće iz Škriljeva ponad Bakra iz obitelji pomoraca, a otac Antun iz Motiki pored Orbanići iz obitelji poljoprivrednika. Motikini su imali četvero djece.

Djetinjstvo proveo u Puli, škole pohađa u Puli, Žminju, Pazinu i na Sušaku, maturira 1921. U adolescentskom razdoblju ima potporu slovenskog umjetnika i muzikologa Saše Šantela, profesora u Pazinu i na Sušaku, koji potiče Motikinu likovnu darovitost i sklonost propitivanju raznih umjetničkih disciplina. Studirao je kiparstvo na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt (R. Valdec), kasnije prelazi na slikarstvo (M. Vanka, V. Becić, Lj. Babić) i 1926. diplomira. Dva poslijediplomska semestra pohađa u klasi Lj. Babića (1926. – 1927.). Godine 1929. – 1931. crta karikature za zagrebački satirički list „Koprive“ (jednom se potpisuje Lopata). Godine 1929. – 1940. živi i radi u Mostaru kao profesor crtanja. Stipendijski boravci 1930. i 1935. u Parizu. Prve samostalne izložbe priređuje u Zagrebu 1933. i 1935., uz naklonost likovne kritike. Godine 1940. premješten je u Zagreb, gdje do umirovljenja 1961. radi na Školi primijenjene umjetnosti.

Dolaskom u Zagreb sustavno radi na atelijerskim istraživanjima (dekalkomanije, kolaži, fotografije, dimnice, frotaži, radovi na celofanu i staklu, proučavanje lumino-kinetičkih efekata, primjena organskih materijala). Samostalno izlaže u salonu Urlich 1940., a 1942. skupno na Venecijanskom bijenalu). Godine 1952. u Zagrebu izlaže ciklus crteža pod nazivom „Arhajski nadrealizam“. Izložba postaje povod jednoj od ključnih teorijskih i ideoloških rasprava u hrvatskoj likovnoj kritici. Iste godine drugi put izlaže na Venecijanskom bijenalu. U svojim brojnim „skicama za keramiku“ i „gvaš-kolažima“ Motika iskazuje oblik autonomne umjetničke prakse kojom stvara preduvjete za novu oblikovnu sintaksu, koja će 1950-tih i 1960-tih doći podjednako do izražaja u njegovim crtežima, projektima i eksperimentima, slikama i skulpturama. Tih godina radi nekoliko ilustracija za knjige, kroz koje predočuje svoje doživljaje glazbe te realizira vlastitu varijantu vizualne poezije. Samostalno izlaže 1953., 1955., 1957., 1962., 1963., 1968., 1974.-1975. (retrospektiva), 1985., 1987., 1991., a prisutan je na svim važnijim skupnim strukovnim i tematskim izložbama koje su se priređivale unutar hrvatskog (jugoslavenskog) kulturnog prostora i u inozemstvu. Početkom 1960-ih radi na staklenim skulpturama, u kojima ujedinjuje vještinu modeliranja volumena i opsesiju „čistog“ svjetla, njegova loma i lumino-kinetičkih učinaka. Njegove izvedbe u staklu, počevši od stvaralačke intuicije (na tisuće skica) do srastanja s tradicijom muranskog puhanog stakla, predstavljaju umjetničke predmete izvanredne konstruktivne logike i izražajnosti. Od 1982. Motika se izražajnije povlači u osobni svijet, gdje rjeđe slika, sve više eksperimentira, crta, radi na imaginarnim projektima, a izlagačke aktivnosti smanjuje. Između brojnih crteža izdvajaju se slikarske intervencije na propagandnim materijalima „Plive“, kao i groteskne stilizacije crteža, koje prenosi u serije brončanih medalja i plaketa.

Antun Motika dobitnik je više strukovnih i državnih nagrada, a od 1975. postaje dopisnim članom JAZU-a. U Istri je samostalno i skupno izlagao u više navrata, a godine 1983., o 80. godišnjici života, u Puli je održan simpozij uz izložbu crteža i skica. O Antunu Motiki snimljena su tri dokumentarna filma (autor Borislav Benažić), bibliografija mu je opsežna, izložbe su popraćene prigodnim publikacijama. Godine 2002. u Klovićevim dvorima priređena je retrospektiva i katalog (autor Darko Glavan).

 

Zbirka umjetnina grada Pule

Zbirka umjetnina grada Pule nastala je kao logičan slijed utemeljenja galerijske djelatnosti čiji začeci sežu u 1970. godinu kada je otvoren prvi gradski izložbeni prostor u Opatijskoj ulici. Od 1972. g. vrijedna se umjetnička djela otkupljuju ili ih umjetnici daruju Zbirci. Upravo ta sprega umjetnika i njihovog grada rezultirala je činjenicom da danas u Zbirci imamo četiristotinjak djela, a pridodajući im pojedinačne listove iz grafičkih mapa ta se brojka povećava za još dvijesotinjak djela. Taj bogati umjetnički fond danas je podijeljen na dvije zbirke: Zbirku istarskih autora i Umjetničku zbirku s djelima autora s područja bivše države. Godine 2006. Zbirka umjetnina grada Pule obogaćena je donacijom zbirke djela najeminentnijeg pulskog i istarskog te jednog od najznačajnijih hrvatskih slikara 20. stoljeća Antuna Motike. Zbirka Antun Motika sastoji se od djela dokumentarne vrijednosti iz Motikina predakademijskog razdoblja, potom akvarela, gvaševa, tempera i ulja nastalih od 1929. do 1940. i kasnije, crteža većeg formata od kojih najveći dio čine skice i predlošci za skulpture u staklu i keramici. Donaciju čine još i četiri skulpture, medalje u bronci, aluminijske folije i pedeset slikarskih eksperimenata. Poseban segment zbirke čini dvadeset albuma s crtežima, fotokolažima, fotoeksperimentima i dvije ilustrirane priče nastale u pazinskoj gimnaziji. 

Predstavljanje pulskog dijela Motikine ostavštine ostvaruje se u ciklusima, postupnim odabiranjem i oblikovanjem izložbenih cjelina nakon stručne obrade i opremanja djela za javnu prezentaciju. Djela se izlažu u Gradskoj galeriji Pula i stalnom postavu u galeriji Antun Motika u zgradi istarskog narodnog kazališta INK.

Donacija  Antun MOTIKA

 Mjesto rođenja, djedova kuća, očeva vinarija, u ulici Giovia br. 42 u Puli, bili su između ostalog zametak interesa Antuna Motike do lijepe umjetnosti. Dvorišta tih susjednih kuća, mali voćnjaci, u kojima je život promatrao ležeći potrbuške na tratini, iz žablje perspektive, ne samo da ga je fascinirao, već mu je rasplamsavao maštu do te mjere , da je imao potrebu motive bilježiti olovkom ili bojom na papiru ili jednostavno modelirati u zemlji. Iz naoko nevještih i slabašnih prstića naprosto su «izlazile» slike koje nije moglo napraviti baš svako dijete. Antun je s lakoćom slikao, crtao i oblikovao.

Slijedili su Žminj i ponovo Pula , te Pazin (gimnazija), kada Antunova darovitost biva zamijećena od slovenskog slikara, grafičara i muzikologa Saše Šantela, koji mu nije bio samo profesor prostoručnog crtanja, već i mentor na putu do likovne akademije u Zagrebu. Prije toga dogodila se Rijeka  ( gimnazija na Sušaku), ali ponovo u «rukama» Saše Šantela.

Iz tog predakademijskog perioda, odnosno iz vremena osnovnog i srednješkolskog obrazovanja sačuvano je nekoliko djela (slika i crteža), danas dokumentarne vrijednosti, koja su sastavni dio donacije dr. Dušana Motike, nećaka pokojnog slikara. Nažalost , mali kipići rađeni u glini, nestali su prilikom selidbe iz Pazina u Rijeku.

Da,  Antun Motika je pokazivao sklonost i prema kiparstvu. Studij i započinje kod  profesora Rudolfa Valdeca, da bi se u drugoj godini preusmjerio na slikarstvo.

 Donirana djela dokumentarnog značaja one su karike u razumijevanju umjetničkog stasanja Antuna Motike, koja nam olakšavaju pristup analizi zrelijih radova,  posebno u razumijevanju sklonosti do modeliranja, eksperimentiranja i istraživanja svjetlosnih efekata, kako u slici tako i u skulpturi.

Akvareli, gvaševi i tempere, ulja manje, nastalih u razdoblju od 1929. do 1940. i kasnije, svrstavaju Antuna uz bok evropskih  postimpresionističkih intimista. Naročito se to odnosi na slike , nastale nakon njegovih bivanja u Parizu (1931. i 1935.). Nekoliko slika iz tog razdoblja nalazi se u zaprimljenoj donaciji i sve njih karakterizira prozračnost, punina svijetla, jednostavnost motiva , maksimalno reducirana boja i neka nostalgična atmosfera.

Crteži većeg formata, a radi se o tisuću petstopedeset crteža i skica,   Motiku predstavljaju kao izuzetno modernog, čak i premodernog umjetnika  za vrijeme u kojem je živio. Naveći dio  su skice i predlošci za realizacije skulptura u staklu i keramici. Kada se dogodi stalna galerija Antuna Motike, na nekoliko stotina kvadrata, ovi će crteži i skice predstavljati pravo otkriće široj javnosti , a likovnim pedagozima poslužiti kao mjesto održavanja praktičnog rada s školskim i studentskim naraštajem. Na jednom mjestu moći će se vidjeti punoća akademijskog  crteža, od reduciranja čvrste linije, pojednostavljenja motiva, pa sve do stišanih naznaka crtanog oblika kojeg osjećamo i tamo gdje je linija nestala. U vrijeme eksperimentiranja crteži mu prerastaju u čiste apstraktne forme.Donaciju čine još četiri skulpture, dvije u staklu i dvije terakote, pet većih i deset manjih medalja u bronci, dvadeset aluminijskih folija i pedeset slikarskih eksperimenata.

Izuzetnu dragocjenost predstavlja i dvadeset otkupljenih albuma, od kojih 13 sa crtežima malog formata, 4 s  fotokolažima, 1 album fotoeksperimenata i 2 ilustrirane priće (Crvena brada i Put na mjesec), koje su nastale u pazinskoj gimnaziji.

Da nije bilo donacije, vjerojatno ne bi bilo ni otkupa. S toga i jedno i drugo treba gledati kao cjelinu.

Nakon trideset i dvije godine u Puli se konačno «dogodio» MOTIKA.

 Godine 1974. Moderna galerija iz Zagreba priređuje Antonu Motiki retrospektivnu izložbu ulja, gvaševa i akvarela. Autor izložbe bio je povjesničar umjetnosti prof. Darko Schneider. Već iduće godine, u organizaciji Narodnog muzeja iz Labina,  Moderne galerije Rijeka i Mestne galerije Piran, priređen je retrospektivni izbor slika , izložbu koju su preuzeli i Zavičajni muzej Rovinj i Izložbeni salon Pula. Tom sam prilikom upoznao autora i tada je umjetnik glasno i jasno izrazio želju da je voljan dio svojih slikarskih djela pokloniti rodnom gradu uz određene uvjete. Skupština općine Pula oformila je radnu grupu koja je trebala pregovore nastaviti , pronaći prostor za stalni postav i urediti ga po muzejskim standardima.

U smjeru Zagreba nekoliko su puta krenuli službeni automobili, u njima osobe čija imena ovog časa nisu bitna, obzirom na postignute rezultate. Dobivao sam dojam da je netko od njih nametnuo strategiju odugovlačenja.

Godine 1983., RO Festival jugoslavenskog igranog filma u Puli, pod čijim je okriljem djelo- vala i likovna djelatnost s Izložbenim salonom, priredio je izložbu Motikinih crteža, autorice prof. Gorke Ostojić-Cvajner, a u suradnji s Čakavskim saborom i Modernom galerijom iz Zagreba simpozij o umjetniku, povodom 80. godišnjice života. Tom je prilikom, u prigodnom govoru,  Motika po drugi put ponovio spremnost o donaciji umjetnina.

 Današnji,  treći pokušaj, ostvaren je nakon ostavinske rasprave i dobre volje dr. Dušana Motike, nećaka Antuna Motike,  koji je odlučio o donaciji, te pravilnog odnosa gradskih vlasti i Upravnog odjela za kulturu Grada Pule do kulturne baštine.

Pravu vrijednost doniranih i prihvaćenih djela moći ćemo sagledati kada se ostvari institucija koja će postati centar za istraživanje Motikinog opusa, kao i djelovanja drugih istarskih likovnih umjetnika 20. stoljeća.

                Otmar Širec Oto, Pula, 2006.